Razdoblje od Nepala do EffaThe

Dakle, napustio sam grupu Nepal  1993 po drugi puta i više mi tamo nije bilo povratka. Nenad Markota i Marin (oprosti Marine zaboravih prezime...) i ja smo htjeli imati nekakav jazz-fusion bend. Slušali smo puno glazbe kojom nas je Neno zarazio. Svijet Jazza, Funka, Fusiona i World glazbe je bilo nešto novo za mene, Pat Matheney, Weather Report, Return to Forever, Billy Cobham, Farah & Strunz, Azymuth, Gong, Steve Hillange, Colloseum, Soft Machine., ali i Peter Gabriel, Andreas Wollenweider, Steve Tibbets...

Vježbali smo kod mene i kod Nene u stanu. Nikad to nije zaživjelo kao bend ali iz tog razdoblja također imam lijepe uspomene. Pomalo smo bili traumatizirani iskustvima iz Nepala  pa smo ja i Neno svirali a Marin bi nam se pridružio. Napisali smo par pjesama  i sviruckali tako preko dvije godine, ali na kraju smo se umorili i pomalo nas je napuštala želja za zajedničkim bendom ali ne i želja za strastvenim slušanjem glazbe. Neno je imao strašnu kolekciju Jazz ploča i naučio me kolika je bila važnost Milesa Davisa ali i  Quincy Jonesa, Curtisa Mayfielda ili Isaac Hayesa. Od Nene sam popušio Blaxplotation i dan danas volim taj Šaftovski štih u glazbi. Ali Neno je imao šećernu bolest i par godina kasnije je umro. Često ga se sjetim. Pokoj ti duši, prijatelju moj, Gospodin te nagradio za tvoje predivno sviranje.

Nakon tog jazz liječenja došlo je na red opet prangijanje. Našli smo se Eddy, Bodo, Alen Matovina i Siniša Cvjetković i ja kao vokal i počeli smo prašit neki gadni alter šit, bila je to 1994...Ne sjećam se dali smo imali ikakvo ime... (Subeffect!!! ) ali to je bilo vrijeme grungea, a Bodo nas je filo sa grupama poput Mudhoney, The Screaming Trees, Soundgarden i tako. Nismo mislili bit Nirvana, ali imali smo nekih pet pjesama a onda se raspali. Od te je bande nastao jedan dobar bend ali sa Robijem Muškardinom na bubnjevima.

U svirci sa Eddyem na basu i Bodo Rebić je stekao novo samopouzdanje te se nedugo nakon ovog našeg režanja po prostoriji pridružio grupi Very Expensive Porno Movie koji su bili derivat grupe Regoč. Danas je moj kum Bodo jedna od legendi riječke scene i to baš zato jer to nije. njegov Fof (fuck of fegic) kao njegov drugi projekt i VEPM još uvijek prangijaju i dobro im ide.

Zahvalan sam kumu Bodi na toliko toga, uvijek je tu za mene, i dan danas.

Ja i Matovina (ex Morso Banda i 3,4 Sad) smo osnovali bend Divlje Svinje. Neki od tekstova grupe EffaTha napisani su  tu negdje, samo su kasnije prerađeni i dorađeni. Imali smo odlične pjesme, snažne tekstove ovaj put na Hrvatskom jeziku, čak smo došli i do prostorije ali nismo imali sreće nać bubnjara koji bi imao dovoljno vremena. Alen Matovina i Mladen Popović Plopi  (ex Nepal) su surađivali dosta vremena, a ja i Matovina smo ostali odlični frendovi i dan danas.

Nakon razdoblja sa Matovinom radio sam sa facom koja se zove Veliki Gospodin Šon  - Neven Vučković. Već su to bile godine nakon Milenija. Šon je odlično svirao bas i volio je dark, gothic i tako. Stari frend Rijad Bešlija Rio je uskočio na električnu gitaru. Na klavijaturama je bio zamislite, Hrvoje Karabajić (ex Agarta, One Piece Puzzle, Flip Flop Fatality, Po Metra Crijeva, Hesus Attor)  a bend se zvao Connected. Šon je imao odličan feeling za glazbu. Bilo je to već vrijeme kada je gothic metal bio popularan i a ja sam htio da se ide u tom smijeru. Ali Šon je volio dark pop ili gothic rock i tu smo se rastali nakon godinu dana rada. Grupa se u jednom trenutku zvala Miracle Ink. Connected je imao i nekoliko nastupa pa čak pobjedu na nekom festivalu u Zagorju na nekoj gitarijadi, ali bez mene. Premda je Šon jako volio moje sviranje i pjevanje i stalno tražio da se opet pridružim bendu ja sam pomalo umoran utekao od svega.

Nakon nekog vremena smo ja i Rijad počeli raditi neke stvari, ali u metal stilu. Međutim nismo bili uporni i sve je ostalo na sviruckanju u mojoj sobi. To je već bila  milenijska stvar, jer sve te su se asocijacije događale sad već nakon dvijetisućite godine, odnosno negdje između 2002 i 2005 godine.

Mene su nekako sve više počele zanimati druge stvari. Oduvijek sam bio religiozan, ali sada sam dobio i novi nadimak "Katolikus". Već negdje sredinom osamdesetih bacao uho na Stryper, Beliver i Vengance Rising...christian metal. Mnogi su me kao i dan danas gledali čudno. Ali tako je, tu su bile moje velike inspiracije. Obožavao sam grupe Metal Church i Reverend jer su imale pozitivnu dozu kršćanstva u sebi... kužio sam mnoge metal tekstove i nikada se nisam poistovjetio sam tom 666 pričom niti sotonizmom. Nisam slušao takve bendove. Premda sam naslušan metala 80-tih i 90-tih kao malo tko, nisam našao favorite među grupama Venom, Slayer ili Destruction i Hellhammer. Pucali su me  Dead Angel, Forbbiden, Voivod...ali i jako puno kršćanskog metala.

I odluka je napokon pala! Izvadio sam neke stare tekstove i počeo ozbiljnije raditi na njima. Ideju o nekom kršćanskom metal bendu sam imao privi put 1998 godine, ali nisam naišao na nikog tko bi bio zainteresiran za taj stil. Znao sam da u Hrvatskoj postoje Amen/hOPE  i Glasnici Nade. Ali  Rijeka kao grad nije bila plodno tlo za tako drastičan pokušaj. Ipak, ostvarilo se desetak godina kasnije. Na jednom hodočašću u Međugorje jedan je fratar prilikom ispovjedi moje mame stavio na nju ruku i rekao joj "Efata, otvori se!" Mama me pitala što to znači, nismo znali. Nitko nije. Tu večer smo čuli na Misi u propovijedi Evanđelje po Marku i što to znači. Urezalo mi se. Imao sam ime za bend...bend koji će biti drukačiji od svega što sam radio do tada. Ali niti sam imao ljude niti glazbu. Imao sam na desetke tekstova i ime benda. 2008 godine kada postajem suradnik Radio Trsata i urednik emisije kršćanske glazbe koju sam maštovito nazvao Efata i koja je išla punih 6 godina i ostvarila ravno 200 emisija moji su se planovi ostvarili. Prijatelj sa radija (Pilepić) me povazao sa bivšim bubnjarem grupe Ashes You Leave  -  Gordanom Cenčićem. Prije njega sa istim likom me povezala moja bivša cura Ksenija Puškarić. Ona je nakon mene kratko furala sa Cenom i imala je tajni plan da nas poveže, jer Cena je uz mene bio možda jedini metalac u gradu koji je znao što je Kršćanski Metal i želio je takav bend. S jedne strane Pile, s druge strane Ksenija, i došlo je do presudnog kontakta. Gitaru je svirao također Ksenijin frend David Pejčinović Dale.

Dale je bio radno nesposoban, bolestan, pio je koktele sa devet tableta i imao je dijagnozu: šizofrenija. Duševno dobročudan, Dale je bio anđeo, ali anđeo koji treba puno više strpljenja i ljubavi nego smo ja i Cena mogli pružiti. Počele su probe, EffaTha je počela živjeti. Našli smo ovaj puta i duhovnog vođu i sponzora Patera Marka Glogovića. Taj je odigrao presudnu ulogu u tome da ostanemo skupa kao bend i da ipak potrajemo dovoljno dugo da napravimo snimke. U garaži su stvari postajale ozbiljne. Imali smo već tri ili četiri pjesme. Ja sam svirao Elektro Akustičnu gitaru da popunim zvuk jer basiste nismo imali. Ja sam bio na vokalu i akustari, Dale je ispaljivao rifove i šredao bez prestanka (doslovce) a Gordan je svirao bubnjeve. Nije to bilo baš sjajno, ali imalo je neki kostur. Dao sam oglas, tražio sam gitaristu koji je kršćanin. Javio se jedan student sa Ugostiteljskog faksa u Iki, a inače je došao iz Zadra gdje je svirao u bendu Zagoreni Rotor. Imao je samo 18 godina...

Ali to je  već priča za neki drugi post.